Srijeda VII. vazmenog tjedna

Kad Gospodin vraćaše sužnjeve sionske, *

bilo nam je ko da snivamo.

Usta nam bjehu puna smijeha, *

a jezik klicanja.

Među poganima tad se govorilo: *

»Silna im djela Gospodin učini!«

Silna nam djela učini Gospodin: *

opet smo radosni!

Vrati, Gospodine, sužnjeve naše *

ko potoke negepske!

Oni koji siju u suzama, *

žanju u pjesmi.

Išli su, išli plačući *

noseći sjeme sjetveno:

vraćat će se s pjesmom *

noseći snoplje svoje.

Ako Gospodin kuće ne gradi, *

uzalud se muče graditelji.

Ako Gospodin grada ne čuva, *

uzalud stražar bdi.

Uzalud vam je ustat prije zore *

i dugo u noć sjediti,

vi što jedete kruh muke: *

miljenicima svojim u snu on daje.

Evo: sinovi su Gospodnji dar, *

plod utrobe njegova je nagrada.

Strelica u ruci ratnika – *

to su sinovi mladosti.

Blago čovjeku koji njima napuni tobolac, †

neće se postidjeti *

kad se prȅo bude s dušmanom na vratima.

S radošću zahvaljujmo Ocu †

koji nas osposobi *

za dioništvo u baštini svetih u svjetlosti.

On nas izbavi iz vlasti tame *

i prenese u kraljevstvo Sina, ljubavi svoje,

u kome imamo otkupljenje, *

otpuštenje grijeha.

Krist Isus slika je Boga nevidljivoga, *

Prvorođenac, prije svakog stvorenja.

Tȁ u njemu je sve stvoreno †

na nebesima i na zemlji, *

vidljivo i nevidljivo,

bilo Prijestolja, bilo Gospodstva, *

bilo Vrhovništva, bilo Vlasti –

sve je po njemu i za njega stvoreno: †

on je prije svega, *

i sve stoji u njemu.

On je Glava Tijela, Crkve; †

on je Početak, *

Prvorođenac od mrtvih, da u svemu bude Prvak.

Jer svidjelo se Bogu *

u njemu nastaniti svu Puninu

i po njemu †

– uspostavivši mir krvlju križa njegova – *

izmiriti sa sobom sve, bilo na zemlji, bilo na nebesima.