Sv. Leopold Mandić, prezbiter

Poslušajte ovo, svi narodi, *

čujte, svi stanovnici zemlje,

vi, djeco puka, i vi, odličnici, *

bogati i siromašni zajedno!

Moja će usta zboriti mudrost, *

i moje srce misli razumne.

K poučnoj izreci priklonit ću uho, *

uz citru ću izložit svoju zagonetku.

Što da se bojim u danima nesreće *

kad me opkoli zloba spletkara

koji se u blago svoje uzdaju *

i silnim se hvale bogatstvom?

Tȁ nitko sebe ne može otkupit *

ni za se dati Bogu otkupninu:

životu je cijena previsoka, *

i nikada je neće platiti

tko želi živjeti dovijeka *

i ne vidjeti jamu grobnu.

Jer, i mudri umiru, †

pogiba i luđak i bezumnik: *

bogatstvo svoje ostavlja drugima.

Grobovi im kuće zasvagda, †

stanovi njihovi od koljena do koljena, *

sve ako se zemlje nazivale imenima njihovim.

Čovjek koji nerazumno živi *

sličan je stoci koja ugiba.

Takav je put onih koji se ludo uzdaju, *

to je konac onih koji uživaju u sreći.

Poput stada redaju se u Podzemlju, *

smrt im je pastir, a dobri njima vladaju.

Njihova će lika brzo nestati, *

Podzemlje će im biti postojbina.

A moju će dušu †

Bog ugrabiti Podzemlju iz pandža *

i milostivo me primiti.

Ne boj se ako se tko obogati *

i ako se poveća blago doma njegova:

kad umre, ništa neće ponijeti sa sobom, *

i blago njegovo neće s njime sići.

Ako se u životu držao sretnim *

– »Govorit će se da ti je dobro bilo!« –

i on će doći u skup otaca svojih, *

gdje svjetlosti više vidjeti neće.

Čovjek koji nerazumno živi *

sličan je stoci koja ugiba.

Dostojan si, Gospodine, Bože naš, *

primiti slavu i čast i moć!

Jer ti si sve stvorio, *

i tvojom voljom sve postade i bî stvoreno!

Dostojan si uzeti knjigu *

i otvoriti pečate njezine.

Jer si bio zaklan †

i otkupio, krvlju svojom, za Boga *

ljude iz svakog plemena i jezika, puka i naroda.

Učinio si ih Bogu našemu kraljevstvom i svećenicima, *

i kraljevat će na zemlji.

Dostojan je zaklani Jaganjac *

primiti moć i bogatstvo

i mudrost i snagu *

i čast i slavu i blagoslov!