Ponedjeljak VII. vazmenog tjedna

Oči svoje uzdižem k tebi *

koji u nebesima prebivaš.

Evo, kao što su uprte oči slugu *

u ruke gospodara,

i oči sluškinje *

u ruke gospodarice,

tako su oči naše uprte u Gospodina, Boga našega, *

dok nam se ne smiluje.

Smiluj nam se, Gospodine, smiluj se nama, *

jer se do grla nasitismo prezira.

Presita nam je duša *

podsmijeha obijesnih, poruga oholih.

Da nije Gospodin za nas bio *

– neka slobodno rekne Izrael –

da nije Gospodin za nas bio: †

kad se ljudi digoše proti nama, *

žive bi nas progutali.

Kad je uskipio bijes njihov na nas, *

voda bi nas podavila;

bujica bi nas odnijela, *

vode pobjesnjele sve nas potopile.

Blagoslovljen Gospodin koji nas ne dade *

za plijen zubima njihovim!

Duša je naša poput ptice umakla *

iz zamke lovačke:

raskinula se zamka, *

a mi umakosmo!

Pomoć je naša u imenu Gospodina *

koji stvori nebo i zemlju.

Blagoslovljen Bog i Otac *

Gospodina našega Isusa Krista,

on koji nas blagoslovi svakim blagoslovom duhovnim *

u nebesima, u Kristu.

Tako: u njemu nas sebi izabra †

prije postanka svijeta *

da budemo sveti i neporočni pred njim;

u ljubavi nas predodredi za posinstvo, *

za sebe, po Isusu Kristu,

prema dobrohotnosti svoje volje, *

na hvalu Slave svoje milosti.

Njome nas zamilova u Ljubljenome †

u kome, njegovom krvlju, *

imamo otkupljenje,

otpuštenje prijestupâ *

po bogatstvu njegove milosti.

Nju preobilno u nas uli *

zajedno sa svom mudrošću i razumijevanjem

obznanivši nam otajstvo svoje volje *

po dobrohotnom naumu svojem

što ga prije u njemu zasnova *

da se provede punina vremenâ:

uglaviti u Kristu *

sve – na nebesima i na zemlji.