Sv. Augustin Kenterberijski, biskup

Moje je srce sigurno, Bože, †

sigurno je srce moje: *

† pjevat ću i svirati.

Probudi se, dušo moja! †

Probudi se, harfo i citro! *

Probudit ću zoru jutarnju.

Hvalit ću te, Gospodine, među narodima, *

među pucima tebi ću pjevati,

jer do neba je dobrota tvoja, *

do oblaka tvoja vjernost.

Uzvisi se, Bože, nad nebesa, *

slava tvoja nek je nad svom zemljom!

Da ti se ljubimci izbave, *

desnicom pomozi, usliši nas!

Bog reče u svom Svetištu: †

»Šekem ću razdijelit kličući, *

dolinu ću Sukot izmjeriti.

Moj je Gilead, moj Manaše, *

Efrajim mi kaciga, Judeja žezlo moje!

Moab je sud iz kojeg se umivam, †

na Edom ću baciti obuću, *

nad Filistejcem slaviti pobjedu!«

Tko će me dovesti do utvrđena grada, *

tko će me dovesti do Edoma?

Zar nećeš ti, o Bože, što nas odbaci? *

Zar nećeš više, Bože, sa četama našim?

Pomozi nam protiv dušmana, *

jer je ljudska pomoć ništavna!

S Božjom pomoću hrabro ćemo se boriti, *

Bog će zgaziti naše dušmane.

Radošću silnom u Gospodinu se radujem, *

duša moja kliče u Bogu mojemu,

jer me odjenu haljinom spasenja, *

zaogrnu plaštem pravednosti,

kao ženik kad sebi vijenac stavi *

il nevjesta kad se uresi nakitom.

Kao što zemlja tjera svoje klice, *

kao što u vrtu niče sjemenje,

učinit će Gospodin da iznikne pravda *

i hvala pred svim narodima.

Sionu za ljubav neću šutjeti, *

Jeruzalema radi neću mirovati,

dok pravda njegova ne zasine ko svjetlost, *

dok njegovo spasenje ne plane ko zublja.

I puci će vidjet tvoju pravednost, *

i tvoju slavu svi kraljevi;

prozvat će te novim imenom *

što će ga odrediti usta Gospodnja.

U Gospodnjoj ćeš ruci biti kruna divna *

i kraljevski vijenac na dlanu Boga svog.

Neće te više zvati Ostavljenom, *

ni zemlju tvoju Opustošenom,

nego će te zvati Moja milina, *

a zemlju tvoju Udata,

jer ti si milje Gospodnje, *

i zemlja će tvoja imat supruga.

Kao što se mladić ženi djevicom, *

tvoj će se graditelj tobom oženiti;

i kao što se ženik raduje nevjesti, *

tvoj će se Bog tebi radovati.

Hvali, dušo moja, Gospodina! †

Hvalit ću Gospodina sveg života svojeg, *

dok me bude, Bogu svom ću pjevati.

Ne uzdajte se u knezove, *

u čovječjeg sina od kog nema spasenja!

Iziđe li duh iz njega, †

u zemlju svoju on se vraća, *

i toga trena propadaju sve misli njegove.

Blago onom kome je pomoćnik Bog Jakovljev, *

kome je ufanje u Gospodinu, Bogu njegovu,

koji stvori nebo i zemlju, *

more i sve što je u njima;

koji ostaje vjeran dovijeka, †

potlačenima vraća pravicu, *

a gladnima kruha daje.

Gospodin oslobađa sužnje, *

Gospodin slijepcima oči otvara.

Gospodin uspravlja prignute, *

Gospodin ljubi pravedne.

Gospodin štiti pridošlice, †

sirote i udovice podupire, *

a grešnicima mrsi putove.

Gospodin će kraljevati dovijeka, *

tvoj Bog, Sione, od koljena do koljena.