Subota VII. vazmenog tjedna

Iz svega srca vapijem, Gospodine, usliši me: *

tvoja ću pravila čuvati.

K tebi vapijem, spasi me, *

tvojeg ću se držat svjedočanstva.

Pretječem zoru i molim za pomoć, *

u tvoje se riječi uzdam.

Oči moje straže noćne pretječu *

da razmišljam o besjedi tvojoj.

Po svojoj dobroti, Gospodine, glas mi poslušaj, *

i po svojoj odluci poživi me.

Primiču se koji me podlo progone, *

daleko su oni od Zakona tvojega.

A ti si blizu, Gospodine, *

i vjerne su sve zapovijedi tvoje.

Odavno znam za tvoje propise, *

da si ih sazdao zasvagda.

Bože otaca naših i Gospodine milosrđa, *

ti koji si riječju svojom stvorio svemir,

i koji si sazdao čovjeka mudrošću svojom, *

da vlada nad stvorovima tvojim,

i da svijetom upravlja u svetosti i pravednosti, *

i da sud sudi dušom pravičnom:

daj mi mudrost, prisjednicu svoga prijestola, *

i ne odbaci me između djece tvoje.

Jer sam sluga tvoj, sin sluškinje tvoje, †

čovjek slab i malovjek, *

nesposoban shvatiti pravdu i zakone.

Jer ako bi tko od sinova ljudskih bio i savršen, †

ali bez mudrosti koja od tebe dolazi, *

opet ne bi ničemu vrijedio.

S tobom je mudrost, koja zna djela tvoja, *

koja je bila nazočna kad si stvarao svijet;

ona zna što je milo tvojim očima, *

i što je pravo po tvojim zapovijedima.

Pošlji je s nebesa svetih, *

i otpravi je od svoga slavnog prijestola,

da uza me bude i potrudi se sa mnom, *

i da spoznam što je tebi milo.

Jer ona sve zna i razumije, †

ona će me razborito voditi u pothvatima mojim, *

i štititi svojom moći.

Hvalite Gospodina, svi puci, *

slavite ga, svi narodi!

Silna je prema nama ljubav njegova, *

i vjernost Gospodnja ostaje dovijeka!