Druga nedjelja poslije Božića

Tvoja riječ nozi je mojoj svjetiljka *

† i svjetlo mojoj stazi.

Kunem se, i riječ ću održati: *

pravedne ću tvoje slijedit odluke.

U nevolji sam velikoj, Gospodine, *

po riječi me svojoj poživi.

Prinose usta mojih primi, Gospodine, *

uči me sudovima svojim.

Život mi je u pogibelji neprestanoj, *

ali tvog Zakona ja ne zaboravljam.

Grešnici mi postaviše zamku, *

ali ne skrećem od tvojih naredaba.

Svjedočanstva tvoja vječna su mi baština, *

ona su radost mome srcu.

Prignuh srce da vrši naredbe tvoje *

uvijek i do kraja.

Čuvaj me, Bože, *

jer se tebi utječem.

Gospodinu rekoh: »Ti si moj gospodar, *

nema mi blaženstva bez tebe!«

Svetima na zemlji, odličnim ljudima, *

sva naklonost moja!

Gomilaju patnje svoje *

koji slijede bogove tuđe.

Ja ljevanicâ njihovih nalijevat neću, *

ime im spominjat neću usnama.

Gospodin mi je baština i čaša: *

ti u ruci držiš moju sudbinu.

Na divnu zemlju padoše mi konopi, *

vrlo mi je mila moja baština.

Blagoslivljam Gospodina koji me svjetuje, *

te me i noću srce opominje.

Gospodin mi je svagda pred očima; *

jer mi je zdesna da ne posrnem.

Stog mi se raduje srce i kliče duša, *

pa i tijelo mi spokojno počiva.

Jer mi nećeš ostavit dušu u Podzemlju *

ni dati da pravednik tvoj truleži ugleda.

Pokazat ćeš mi stazu života, †

puninu radosti lica svoga, *

sebi zdesna blaženstvo vječno.

Isus Krist, trajni lik Božji, *

nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom,

nego sam sebe »oplijeni« uzevši lik sluge, †

postavši ljudima sličan: *

obličjem čovjeku nalik,

ponizi sam sebe, †

poslušan do smrti, *

smrti na križu.

Zato ga Bog preuzvisi †

i darova mu ime, *

ime nad svakim imenom,

da se na ime Isusovo prigne svako koljeno *

nebesnikâ, zemnikâ i podzemnikâ,

i svaki će jezik priznati: *

»Isus Krist jest Gospodin!« – na slavu Boga Oca.