Sv. Leon Veliki, papa i crkveni naučitelj

Da zapjevam o dobroti i pravdi, *

tebi, Gospodine, da zasviram!

Razmatrat ću put savršenstva: *

kad li ćeš k meni doći?

Hodit ću u nedužnosti srca *

u domu svojemu.

Neću stavljati pred oči svoje *

ništa opako.

Mrzim čovjeka koji čini zlo: *

on neće biti uza me.

Opako će srce biti daleko od mene; *

o zlu neću da znadem.

Tko kleveće bližnjeg u potaji, *

toga ću pogubiti.

Čovjeka oholih očiju i srca naduta *

ja ne podnosim.

Pogled upravljam k vjernima na zemlji, *

da sa mnom stanuju.

Tko hodi putem savršenim, *

taj će mi služiti.

Neće prebivati u kući mojoj *

tko spletke snuje.

Tko govori laži, neće opstati *

pred mojim očima.

Svaki ću dan istrebljivati *

sve zlikovce u zemlji;

iskorijenit ću iz grada Gospodnjega *

sve koji čine bezakonje.

Blagoslovljen i hvaljen budi, Gospodine, Bože otaca naših, *

i neka ime tvoje bude slavljeno dovijeka!

Pravedan si u svemu što učini nama, *

sva su tvoja djela istinita,

svi tvoji putovi pravi, *

svi tvoji sudovi istina.

Zgriješili smo i počinili bezakonje odmetnuvši se od tebe, *

sagriješili teško.

O, ne zapusti nas zauvijek zbog imena svoga, *

i ne razvrgni Saveza svoga,

ne uskrati nam svoje milosrđe *

zbog Abrahama, miljenika svoga;

zbog Izaka, sluge svojega, *

zbog Izraela, sveca svojega,

kojima si obećao umnožit potomstvo kao zvijezde nebeske *

i kao pijesak na obali morskoj.

Gospodine, postadosmo najmanji među narodima, †

prezreni po svoj zemlji *

poradi grijeha svojih.

Nemamo sada vojvode, proroka, kneza, *

paljenice, klanice, prinosa, kâda,

ni mjesta gdje da prinesemo prvence tebi, *

i da nađemo milosrđe.

No primi nas slomljene duše, *

duha ponizna!

Kao paljenice ovnova i bikova, *

kao tisuće pretilih janjaca –

takva nek bude žrtva naša pred tobom danas, †

da nas pomiri s tobom – *

jer se neće postidjeti oni koji se u te uzdaju.

Odsada ćemo svim srcem slijediti tebe, *

tebe se bojati i tražiti lice tvoje.

Blagoslovljen Gospodin, hridina moja: *

ruke mi uči boju, a prste ratu.

On je ljubav moja i tvrđava moja, *

zaštita moja, izbavitelj moj,

štit moj za koji se sklanjam; *

on mi narode stavlja pod noge!

Što je čovjek, Gospodine, da ga poznaješ, *

što li čedo ljudsko da ga se spominješ?

Poput daška je čovjek, *

dani njegovi kao sjena nestaju.

Gospodine, nagni svoja nebesa i siđi, *

takni bregove: i zadimit će se!

Sijevni munjom i rasprši dušmane, *

odapni strijele i rasprši ih!

Ruku pruži iz visina, †

istrgni me i spasi iz voda beskrajnih, *

iz šaka sinova tuđinskih:

laži govore usta njihova, *

a desnica krivo priseže.

Pjevat ću ti, Bože, pjesmu novu, *

na harfi od deset žica svirat ću.

Ti daješ pobjedu kraljevima, †

ti koji si spasio Davida, slugu svojega, *

od pogubna mača.