Sv. Damaz I., papa

Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome, *

po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!

Operi me svega od moje krivice, *

od grijeha me mojeg očisti!

Bezakonje svoje priznajem, *

grijeh je moj svagda preda mnom.

Tebi, samom tebi ja sam zgriješio *

i učinio što je zlo pred tobom:

pravedan da budeš prema svojim riječima *

i bez prijekora kada te sudili budu.

Evo, grešan sam već rođen, *

u grijehu me zače majka moja.

Evo, ti ljubiš srce iskreno, *

u dubini duše učiš me mudrosti.

Poškropi me izopom da se očistim, *

operi me, i bit ću bjelji od snijega!

Objavi mi radost i veselje, *

nek se obraduju kosti satrvene!

Odvrati lice od grijeha mojih, *

izbriši svu moju krivicu!

Čisto srce stvori mi, Bože, *

i duh postojan obnovi u meni!

Ne odbaci me od lica svojega *

i svoga svetog duha ne uzmi od mene!

Vrati mi radost svoga spasenja *

i učvrsti me duhom spremnim!

Učit ću bezakonike tvojim stazama, *

i grešnici tebi će se obraćati.

Oslobodi me od krvi prolivene, †

Bože, Bože spasitelju moj! *

Nek mi jezik kliče pravednosti tvojoj!

Otvori, Gospodine, usne moje, *

i usta će moja navješćivati hvalu tvoju.

Žrtve ti se ne mile, *

kad bih dao paljenicu, ti je ne bi primio.

Žrtva Bogu duh je raskajan, *

srce raskajano, ponizno, Bože, nećeš prezreti.

U svojoj dobroti milostiv budi Sionu, *

i opet sagradi jeruzalemske zidine!

Tada će ti biti mile žrtve pravedne, †

prinosi i paljenice, *

i tad će se prinosit teoci na žrtveniku tvojemu.

Gospodine, čuo sam za slavu tvoju, *

Gospodine, tvoje mi djelo ulijeva jezu!

Ponovi ga u naše dane! †

Otkrij ga u naše vrijeme! *

U gnjevu se svojem smilovanja sjeti!

Bog stiže iz Temana, *

a Svetac s planine Parana!

Veličanstvo njegovo zastire nebesa, *

zemlja mu je puna slave.

Sjaj mu je ko svjetlost, †

zrake sijevaju iz njegovih ruku, *

ondje mu se krije sila.

Iziđe da spasiš narod svoj, *

da spasiš svog pomazanika.

Gaziš po moru s konjima svojim, *

po pučini silnih voda!

Čuo sam! Sva se moja utroba trese, *

podrhtavaju mi usne na taj zvuk,

trulež prodire u kosti moje, *

noge klecaju poda mnom.

Počinut ću kada dan tjeskobni *

svane narodu što nas sad napada.

Jer smokvino drvo neće više cvasti, *

niti će na lozi biti ploda,

maslina će uskratiti rod, *

polja neće donijeti hrane,

ovaca će nestati iz tora, *

u oborima neće biti ni gòveda.

Ali ja ću se radovati u Gospodinu *

i kliktat ću u Bogu, svojem Spasitelju.

Gospodin, moj Bog, moja je snaga, †

on mi daje noge poput košutinih, *

i vodi me na visine.

Slavi Gospodina, Jeruzaleme, *

† hvali Boga svoga, Sione!

On učvrsti zasune vrata tvojih, *

blagoslovi u tebi tvoje sinove.

On dade mir granicama tvojim, *

pšenicom te hrani najboljom.

Besjedu svoju šalje na zemlju, *

brzo trči riječ njegova.

Kao vunu snijeg razbacuje, *

prosipa mraz poput pepela.

On sipa grȁd kao zalogaje, *

voda mrzne od njegove studeni.

Riječ svoju pošalje, i vode se tope; *

dunu vjetrom, i vode otječu.

Riječ svoju on objavi Jakovu, *

odluke svoje i zakone Izraelu.

Ne učini tako nijednom narodu: *

nijednom naredbe svoje ne objavi!