Sv. Katarina Aleksandrijska, djevica i mučenica

Glasom svojim Bogu vapijem, *

glasom svojim Bogu, i on me čuje.

U dan nevolje tražim Gospodina, †

noću mi se ruka neumorno pruža k njemu, *

utjehu otklanja duša moja.

Spominjem se Boga i uzdišem; *

kad razmišljam, daha mi nestane.

Vjeđe moje budne držiš, *

potresen sam, ne mogu govoriti.

Mislim na drevne dane *

i sjećam se davnih godina;

razmišljam noću u srcu, *

mislim, i duh moj ispituje:

»Hoće li Gospodin odbaciti zauvijek *

i hoće li ikad još biti milostiv?

Je li njegova dobrota minula zauvijek, *

njegovo obećanje propalo za sva pokoljenja?

Zar Bog je zaboravio da se smiluje, *

ili je gnjevan zatvorio smilovanje svoje?«

I govorim: »Ovo je bol moja: *

promijenila se desnica Višnjega.«

Spominjem se djela Gospodnjih, *

sjećam se tvojih pradavnih čudesa.

Promatram sva djela tvoja, *

razmatram ono što si učinio.

Svet je tvoj put, o Bože: *

koji je bog tako velik kao Bog naš?

Ti si Bog koji čudesa stvaraš, *

na pucima si pokazao silu svoju.

Mišicom si izbavio narod svoj, *

sinove Jakovljeve i Josipove.

Vode te ugledaše, Bože, †

ugledaše te vode i ustuknuše, *

bezdani se uzburkaše.

Oblaci prosuše vode, †

oblaci zatutnjiše gromom, *

i tvoje strijele poletješe.

Grmljavina tvoja u vihoru zaori, †

munje rasvijetliše krug zemaljski, *

zemlja se zatrese i zadrhta.

Kroz more put se otvori tebi †

i tvoja staza kroz vode goleme, *

a tragova tvojih nitko ne vidje.

Ti si svoj narod vodio kao stado *

rukama Mojsija i Arona.

Kliče srce moje u Gospodinu, *

raste snaga moja po Bogu mojemu.

Šire mi se usta na dušmane moje, *

jer se radujem pomoći tvojoj.

Nitko nije svet kao što je Gospodin †

jer nema nikog osim tebe, *

i nema hridi kao što je Bog naš.

Ne govorite mnogo hvastavih riječi, *

neka ne izlazi drskost iz usta vaših

jer Gospodin je sveznajući Bog, *

pravo on prosuđuje djela.

Lomi se lûk junacima, *

nemoćni se snagom opasuju.

Nekoć siti sad se za kruh muče, *

nekoć gladni ne gladuju više.

Nerotkinja rađa sedam puta, *

majka brojne djece svježinu izgubi.

Gospodin daje smrt i život, *

ruši u Podzemlje i odande diže.

Gospodin čini uboga i bogata, *

obara čovjeka i uzvisuje.

Diže slabića iz prašine, *

iz bunjišta izvlači uboga,

da ih posadi s knezovima *

i da im odredi počasna mjesta.

Jer Gospodnji su stupovi zemlje, *

na njih je stavio ovaj svijet.

Korake čuva svojih vjernika, †

zlikovce stiže propast u mraku; *

svojom snagom čovjek ne stječe pobjede.

Koji se protive Gospodinu, padaju, *

Svevišnji grmi s nebesa.

Gospodin sudi međama zemlje, †

daje silu svojemu kralju, *

uzdiže snagu pomazanika svoga.

Gospodin kraljuje: neka kliče zemlja, *

† nek se vesele otoci mnogi!

Oblak i tama ovijaju njega, *

pravda i pravo temelj su prijestolja njegova.

Oganj ide pred njim *

i sažiže okolo dušmane njegove.

Munje mu svijet osvjetljuju; *

zemlja to vidi i strepi.

Brda se tope pred Gospodinom ko vosak, *

pred vladarom sve zemlje.

Nebesa navješćuju pravednost njegovu, *

svi narodi gledaju mu slavu.

Nek se postide svi što likove štuju †

i koji se hvale kumirima. *

Poklonite mu se, svi bozi!

Sion radostan sluša, †

gradovi Judini kliču, *

zbog tvojih sudova, Gospodine!

Jer ti si, Gospodine, Svevišnji – nad svom zemljom, *

visoko, visoko nad bozima svima.

Gospodin ljubi one koji mrze na zlo, †

on čuva duše pobožnika svojih, *

izbavlja ih iz ruku opakih.

Svjetlost sviće pravedniku *

i radost čestitima u srcu.

Radujte se, pravednici, u Gospodinu, *

slavite sveto ime njegovo!