Spomen svih vjernih mrtvih – Dušni dan

Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome, *

po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!

Operi me svega od moje krivice, *

od grijeha me mojeg očisti!

Bezakonje svoje priznajem, *

grijeh je moj svagda preda mnom.

Tebi, samom tebi ja sam zgriješio *

i učinio što je zlo pred tobom:

pravedan da budeš prema svojim riječima *

i bez prijekora kada te sudili budu.

Evo, grešan sam već rođen, *

u grijehu me zače majka moja.

Evo, ti ljubiš srce iskreno, *

u dubini duše učiš me mudrosti.

Poškropi me izopom da se očistim, *

operi me, i bit ću bjelji od snijega!

Objavi mi radost i veselje, *

nek se obraduju kosti satrvene!

Odvrati lice od grijeha mojih, *

izbriši svu moju krivicu!

Čisto srce stvori mi, Bože, *

i duh postojan obnovi u meni!

Ne odbaci me od lica svojega *

i svoga svetog duha ne uzmi od mene!

Vrati mi radost svoga spasenja *

i učvrsti me duhom spremnim!

Učit ću bezakonike tvojim stazama, *

i grešnici tebi će se obraćati.

Oslobodi me od krvi prolivene, †

Bože, Bože spasitelju moj! *

Nek mi jezik kliče pravednosti tvojoj!

Otvori, Gospodine, usne moje, *

i usta će moja navješćivati hvalu tvoju.

Žrtve ti se ne mile, *

kad bih dao paljenicu, ti je ne bi primio.

Žrtva Bogu duh je raskajan, *

srce raskajano, ponizno, Bože, nećeš prezreti.

U svojoj dobroti milostiv budi Sionu, *

i opet sagradi jeruzalemske zidine!

Tada će ti biti mile žrtve pravedne, †

prinosi i paljenice, *

i tad će se prinosit teoci na žrtveniku tvojemu.

Govorio sam: U polovici dana svojih *

ja moram otići.

Na vratima Podzemlja mjesto mi je dano *

za ostatak mojih ljeta.

Govorio sam: Vidjet više neću Gospodina *

na zemlji živih,

vidjet više neću nikoga *

od stanovnika ovog svijeta.

Stan je moj razvrgnut, bačen daleko, *

kao šator pastirski;

poput tkalca moj si život namotao *

da bi me otkinuo od osnove.

Od jutra do noći skončat ćeš me, *

vičem sve do jutra;

kao što lav mrska kosti moje, *

od jutra do noći skončat ćeš me.

Poput laste ja pijučem, *

zapomažem kao golubica,

uzgor mi se okreću oči, *

zauzmi se, jamči za me.

Ti si spasio dušu moju od jame uništenja, *

za leđa si bacio sve moje grijehe.

Jer Podzemlje ne slavi tebe, *

ne hvali te Smrt;

oni koji padnu u rupu *

u tvoju se vjernost više ne uzdaju.

Živi, živi, jedino on te slavi kao ja danas, *

otac naučava sinovima tvoju vjernost.

U pomoć mi, Gospodine, priteci, *

i mi ćemo pjevati uz harfe

sve dane svojega života *

pred Hramom Gospodnjim.

Hvali, dušo moja, Gospodina! †

Hvalit ću Gospodina sveg života svojeg, *

dok me bude, Bogu svom ću pjevati.

Ne uzdajte se u knezove, *

u čovječjeg sina od kog nema spasenja!

Iziđe li duh iz njega, †

u zemlju svoju on se vraća, *

i toga trena propadaju sve misli njegove.

Blago onom kome je pomoćnik Bog Jakovljev, *

kome je ufanje u Gospodinu, Bogu njegovu,

koji stvori nebo i zemlju, *

more i sve što je u njima;

koji ostaje vjeran dovijeka, †

potlačenima vraća pravicu, *

a gladnima kruha daje.

Gospodin oslobađa sužnje, *

Gospodin slijepcima oči otvara.

Gospodin uspravlja prignute, *

Gospodin ljubi pravedne.

Gospodin štiti pridošlice, †

sirote i udovice podupire, *

a grešnicima mrsi putove.

Gospodin će kraljevati dovijeka, *

tvoj Bog, Sione, od koljena do koljena.