Sv. Hedviga, redovnica

Gospodine, Bože moj, vapijem danju, *

a noću naričem pred tobom.

† Neka dopre do tebe molitva moja, *

prigni uho k vapaju mome.

Jer mi je duša zasićena patnjama, *

moj se život bliži Podzemlju.

Broje me k onima što u grob silaze, *

postadoh sličan nemoćniku.

Među mrtvima moj je ležaj, *

poput ubijenih što leže u grobu,

kojih se više ne spominješ, *

od kojih si ustegao ruku.

Smjestio si me u jamu duboku, *

u tmine, u bezdan.

Teško me pritišće ljutnja tvoja, *

i svim me valima svojim prekrivaš.

Udaljio si od mene znance moje, †

ùčini da im gnusan budem: *

zatvoren sam, ne mogu izaći.

Od nevolje oči mi gasnu: †

vapijem k tebi, Gospodine, iz dana u dan, *

za tobom ruke pružam.

Zar na mrtvima činiš čudesa? *

Zar će sjene ustati i hvaliti tebe?

Zar se u grobu pripovijeda o tvojoj dobroti? *

O vjernosti tvojoj u Propasti?

Zar se u tmini objavljuju čudesa tvoja *

i tvoja pravda u Zaboravu?

Ipak ja vapijem k tebi, Gospodine, *

prije jutra molitvom te pretječem.

Zašto, Gospodine, odbacuješ dušu moju? *

Zašto sakrivaš lice od mene?

Bijedan sam i umirem već od dječaštva, *

klonuh noseći tvoje strahote.

Preko mene prijeđoše vihori tvojega gnjeva, *

strahote me tvoje srvaše,

okružuju me kao voda sveudilj, *

optječu me svi zajedno.

Udaljio si od mene prijatelja i druga: *

mrak mi je znanac jedini.