Dvadeset i četvrta nedjelja kroz godinu

Obradovah se kad mi rekoše: *

»Hajdemo u Dom Gospodnji!«

Eto, noge nam već stoje *

na vratima tvojim, Jeruzaleme.

Jeruzaleme, grade čvrsto sazdani *

i kao u jedno saliveni!

Onamo uzlaze plemena, plemena Gospodnja, †

po Zakonu Izraelovu, *

da slave ime Gospodnje.

Ondje stoje sudačke stolice, *

stolice doma Davidova.

Molite za mir Jeruzalemov! *

Blago onima koji tebe ljube!

Neka bude mir u zidinama tvojim *

i pokoj u tvojim palačama!

Radi braće i prijatelja svojih *

klicat ću: »Mir tebi!«

Radi Doma Gospodina, Boga našega, *

za sreću tvoju ja ću moliti.

Iz dubine, Gospodine, vapijem tebi: *

Gospodine, usliši glas moj!

Neka pazi uho tvoje *

na glas moga vapaja!

Ako se, Gospodine, grijehâ budeš spominjao, *

Gospodine, tko će opstati?

Al’ u tebe je praštanje, *

da bismo ti služili.

U Gospodina ja se uzdam, *

duša se moja u njegovu uzda riječ.

Duša moja čeka Gospodina *

više no zoru straža noćna;

više no zoru straža noćna *

nek Izrael čeka Gospodina.

Jer je u Gospodina milosrđe *

i obilno je u njega otkupljenje;

on će otkupiti Izraela *

od svih grijeha njegovih.

Isus Krist, trajni lik Božji, *

nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom,

nego sam sebe »oplijeni« uzevši lik sluge, †

postavši ljudima sličan: *

obličjem čovjeku nalik,

ponizi sam sebe, †

poslušan do smrti, *

smrti na križu.

Zato ga Bog preuzvisi †

i darova mu ime, *

ime nad svakim imenom,

da se na ime Isusovo prigne svako koljeno *

nebesnikâ, zemnikâ i podzemnikâ,

i svaki će jezik priznati: *

»Isus Krist jest Gospodin!« – na slavu Boga Oca.