Sv. Terezija iz Kolkate, redovnica

Dobro je slaviti Gospodina, *

pjevati imenu tvome, Svevišnji;

naviještati jutrom ljubav tvoju *

i noću vjernost tvoju,

uz harfu od deset žica i liru, *

s pjesmom uz citru.

Obradovao si me djelima svojim, Gospodine, *

kličem zbog djela ruku tvojih.

Kako su silna djela tvoja, Gospodine, *

kako duboki naumi tvoji!

Bezuman čovjek ne spoznaje, *

luđak to ne shvaća.

Sve ako bi bezbošci nicali ko trava, *

i cvali svi što zlo čine,

određeni su za vječnu propast; *

a ti, Gospodine, dovijeka uzvišen ostaješ.

Doista, dušmani tvoji, Gospodine, †

tvoji će dušmani propasti: *

raspršit će se svi što čine zlo.

Rog si mi digao ko u bivola, *

pomazao me uljem prečistim;

i oko mi s visoka gleda dušmane, *

i uho mirno sluša o onima što na me ustaju.

Ko palma cvate pravednik *

i raste ko cedar libanonski.

Zasađeni u Domu Gospodnjemu, *

cvatu u dvorima Boga našega.

Rod donose i u starosti, *

sočni i puni svježine:

da navijeste kako je pravedan Gospodin, *

Hrid moja, onaj na kome nema nepravde.

Slušajte, nebesa, sad ću govoriti; *

čuj, zemljo, riječi usta mojih!

Nek mi nauk daždi poput kiše, *

kao rosa riječ nek moja pada,

kao kišica po mladoj zeleni, *

kao pljusak po travi velikoj!

Jer, Gospodnje ću ime uznositi, *

a vi, Boga našega veličajte!

On je Stijena, djelo mu je savršeno, *

jer pravi su svi njegovi putovi.

Bog je on vjeran i bez zloće, *

pravedan je on i pravičan.

Oni mu se iznevjeriše – †

nisu mu sinovi, već nakaze sinovske, *

porod izopačen i prepreden.

Tako li uzvraćaš Gospodinu, *

narode glupi i bezumni!

Nije li on Otac tvoj, Stvoritelj, *

koji te sazdao, po kom postojiš?

Spomeni se dana pradavnih, *

promotri godine od naraštaja do naraštaja.

Oca svoga pitaj, i poučit će te, *

pitaj starije, pa će ti kazati.

Kad je Višnji baštinu dijelio narodima, †

kad je razmještao sinove čovječje, *

odredi im međe po broju Božjih sinova:

tad Gospodina njegov narod zapade, *

Jakov bî njegova baština.

U zemlji stepskoj on ga je našao, *

u pustinjskoj jezivoj pustoši.

Obujmio ga, gajio ga *

i čuvao ko zjenu oka svoga.

Poput orla što bdi nad gnijezdom, *

nad svojim orlićima lebdeći,

tako on krila širi, uzima ga, *

pa ga na svojim nosi perima.

Gospodin sâm njega je vodio, *

tuđeg boga s njim ne bijaše.

Gospodine, Bože naš, †

divno li je ime tvoje po svoj zemlji, *

veličanstvom nebo natkriljuješ!

U ustima djece i dojenčadi †

hvalu si pripravio protiv neprijatelja, *

da postidiš mrzitelja, tlačitelja.

Gledam ti nebesa, djelo prstiju tvojih, *

mjesec i zvijezde što ih učvrsti –

pa što je čovjek da ga se spominješ, *

sin čovječji te ga pohađaš?

Ti ga učini malo manjim od anđela, *

slavom i čašću njega ovjenča.

Vlast mu dade nad djelima ruku svojih, *

njemu pod noge sve podloži:

ovce i svakolika goveda, *

i zvijeri poljske k tome,

ptice nebeske i ribe morske, *

i što god prolazi stazama morskim.

Gospodine, Bože naš, *

divno li je ime tvoje po svoj zemlji!